Band of Blades – priča jedne Legije

Legija je plaćenička postrojba. Nakon izgubljene bitke protiv sila nemrtvog Ugarak kralja, njegovih odabranih, i nebrojenih nemrtvih; povlače se prema sigurnosti istočnih kraljevstva. Dok su legionari proživljavali razne strahote u jurišu prema zadnjoj misiji u zamku Skydagger, i njihovi igrači su proživljavali svašta.

Ovu kampanju smo počeli igrati davnog 2. siječnja 2020. godine. Malo više od tri godine kasnije, 15. travnja 2023. smo odigrali zadnju, dvadeset i treću, partiju – posljednju obranu zamka Skydagger. Ušli smo i prošli kroz pandemiju; prebacili se na i odustali od online igranja; meni se rodilo drugo dijete … puno za jednu kampanju. Konačno, uz jednu izmjenu u igračkoj postavi, vratili smo se Legiji i odigrali zadnju bitku.

Ovo nije recenzija igre, ali moram brzopotezno spomenuti par elementa. Band of Blades je dio Forged in the Dark obitelji igara. Knjiga osim pravila donosi i svoj svijet u kojem se igra, ali i kampanju. Da budem jasan – tekst igre pretpostavlja da će se igrati baš ta kampanja.

Igrači preuzimaju uloge zapovjednika legije koji odlučuju o široj slici događanja – kada i kojim smjerom se Legija kreće; tko ide na pojedine misije; opskrba; itd. Ali na misije ne idu zapovjednici, to je u rukama običnih vojnika – likovi kakve tipično radimo. Vojnika će biti puno, mnogi će i poginuti, i najzanimljivije – te likove će igrati svi, odnosno na početku misije se određuje tko na misiju ide, i koji igrač će preuzeti kojeg vojnika.

Jedna partija je podijeljena na dva glavna dijela igre: igranje vojne kampanje i igranje misija. U igranju vojna kampanje se više odigrava proceduralni dio i tzv. slobodna igra bez čvrste strukture i bacanja kocaka. Dok se misije igraju puno tradicionalnije igranjem na mikro razini – odnosno tako se odigrava samo primarna misija; dok se sekundarna misija igra narativno i razrješava jednim bacanjem kocaka.

I sada konačno – kako je bilo?

Počeo sam ovo pisati kao izvještaj zadnje partije jer mi je svježa u glavi, dojmljiva, iznenađujuća i jaka. Ali to ne bi bilo pošteno.

Moj opći dojam Band of Blades je vrlo pozitivan, a nakon odigrane kampanje mogu samo reći da ju želim igrati barem još jednom. Ne zato što je samo igra toliko dobra, a dobra je; nego zato što je jako zanimljiva. A nakon jedne odigrane kampanje imam četri razloga zašto. Negdje pred kraj su mi pravila baš legla da mi je bilo ugodno voditi. Dio priče razvodnio zbog preduge pauze, a neke element i ponavljanje likova bi bilo lakše koristiti u kontinuitetu. Htio bih odigrati kampanju u kojoj bih više koristio pozadinsku priču koju se da iščitati u knjizi. Konačno tek negdje pred kraj smo igrali više tematskih scena, naročito sa glavnim zapovjednicima, i to je bilo sjajno i toga je trebalo biti više.

Što je bilo dobro?

Većinom smo igrali u živo, sa nikakvim digitalnim pomoćnim sredstvima. Nije bilo namjerno, niti primicanje modernom ludizmu; jednostavno se tako poklopilo. Osjećaj listanja kroz papire, traženje pravog papira za priliku je bilo jednostavno prekrasno kad se sjetimo da smo igrali vojnu birokraciju. A nemojte misliti da nije bilo puno papira – jedan za svaki zapovjedni lik, jedan za svaki lik igran na misiji, jedan za Odabranog koji prati legiju, dva za Slomljene koji proganjaju Legiju, podsjetnici i pomoćne reference … Bilo je tu papirologije i papirologije ….

Od čitanja knjige me proganjla ideja da je mehanika koja nalaže da isti lik može ( i treba) igrati više igrača prisutna da stvori osjećaj prisjećanja na ratne dane, a ne na trenutnu akciju. Kao da slušamo veterane na kraju epizode Band of Brothers, umjesto da proživljavamo stvarni događaj. Mislio sam i da je puno likova tu zato da se igrači ne povežu sa njima, i lakše ih gube u smrti ili korupciji.

Dvije godine pauze, imali smo dvije godine pauze. Našli smo se na partiji, svaki sa svojim bilješkama, i poveo sam igrače u priču o likovima i svemu što je bilo proživljeno. Kao teenageri na prvom spoju. Mumljali i mucali, zastajkivali nakon šturih da li se sjećaš … zamjenski majstor-špijun (kojem je ovo bila prva partija) je šutio kao pravi žutokljunac.  Onda je netko spomenuo vikontesu Auroru i prvo selo koje je naša Legija spalila i uspomene su navrle da smo na silu prekinuli nostalgičnu reminiscenciju i natjerali se da odigramo misiju. Svaka sumnja u snagu ove igre je nestala –  mi smo bili Legija, Legija braće.