Htio sam otvoriti ODG sezonu vođenjem, ali sam presporo pisao opis igre, te sam završio kao igrač. Htio sam probati četvrto izdanje Twilight: 2000, sve ostalo mi je bilo na dalekom drugom mjestu. Igrom slučaja prijave su se otvorile za dvije igre po istim pravilima. Zbog premalenog interesa za suvremeni T:2K umjesto da spašavam princezu, završio sam spašavati svoj dom, dušu, i besmrtnog cara u Twilight: 40,000! Neka započne operacija Spear of the Emperor!
Per aspera ad astra
Već dugo se trudim igrati sa najviše četiri igrača plus GM. Nas je bilo pet plus GM, i to u igri za koju sam očekivao da će biti spora (za moj ukus). Počeli smo odabirom likova – Imperijalnih gardista. Svaki je imao lako shvatljivu posebnu sposobnost; opremu; jednostavno izgledajuće atribute i popis oružja; i svog NPC klona ako poginemo da možemo nastaviti igrati sličan lik.
Na putu prema ODGu mi je sinula ideja da bi bilo sjajno da mogu igrati barjaktara. Na žalost tu ulogu je popunio NPC po kontrolom komesara, a komesara apsolutni nisam htio igrati. Naravno dopao me (sam sam se uvalio) drugi sa popisa likova koje ne želim igrati – medic.
Prerezao sam svoje negodovanje i počeo zamišljati svoj lik kao jednog od onih likova u vojnim serijama koji stalno idu sa torbom preko ramena i traže ili žicaju opremu. U glavi mi se pojavila slika Barry Peppera iz Vojnika Ryana, i sve je leglo na mjesto. Bio sam spreman juriti bojnim poljem, šopati suborce morfijem, i vuči ih natrag u zaklon.
Si vis pacem fac bellum
Odigrali smo lijepo složenu avanturu u militarističkom Warhammer 40K, u sustavu koji je napravljen za simulaciju vojnih igara. Pohvalno je da niti avanutra, niti GM, niti sam sustav nisu zaboravili da igramo igru uloga, a ne samo ili primarno simulaciju rata ili borbe.
Uvodne scene su odlično postavljene. Počeli smo sa kratkim poligonom na kojem nam je narednik obuke vikao kako da bacamo kocke. Svaki igrač je odigrao jednu akciju, različitu od onih prije. Na kraju, kada smo radili osvrt, je pala ideja da smo umjesto treninga mogli doći na Helenu II, i odmah odigrati mali proboj neprijateljskih sila. Meni se jako svidjela ideja, ali još više mi dirnuo duh ideje, ta igračka želja da nam partije budu bolje i bolje.
Igranje proboja bi nas bacilo u akciju. Postavilo bi nam uloge i pokazalo da smo došli u opasnu ratnu zonu. Jasno bi nam uputilo da su ulozi veliki. Garadisti koji brane poziciju su na izmaku snaga. A svejedno bi dobili trening igračima, jer se nitko ne bi bunio da nam je GM jednostavno rekao što da radimo, jer bi nam isto jasno rekao da je ovo trening scena.
Nastavili smo u obaveznu scenu izvještaja na licu mjesta, koja se prirodno prelila u naše interakcije sa braniteljima. Jako dobro postavljene scene, sa jako dobro igranim situacijama. Koje su se opet jako prirodno prelile u planiranje i odlično izvedene karte. Nitko nije ostao ravnodušan kada nam je GM uvalio bunt karata, koje su u stvari bile sve detaljnije karte lokacija koje su nam bile cilj. Odlična ideja za rekvizit koji nam je zasladio i olakšao igranje.
Dalje smo krenuli u samu misiju. Ne bih duljio previše o sadržaju. Samo ću, ovako završno ubaciti da je tempirana jako lijepo. Od treninga, preko nekoliko sukoba sa neprijateljima, do onog zadnjeg sukoba u kojem smo morali držati poziciju i u kojem se pojavilo i (doslovno) veliko zlo.
Ne sjećam se kada sam zadnji put igrao u nekom popularnom svijetu poput WH40K. Ali bilo je jako ugodno i zabavno sjediti sa suigračima kojima to nije bio prvi susret sa mračnom budućnošću čovječanstva.
Sustav me se dojmio, i rado bih ga igrao ponovno u nekom dužem formatu, da vidim kako stvarno diše u malo ozbiljnijem okruženju.